Svanuo je još jedan ponedjeljak i za Tomislava je ovaj dan bio posebno težak. Atmosfera unutar tvrtke nije bila na očekivanom nivou i to mu je baš smetalo. Rezultati i brojke su zadovoljavajuće, no sve ostalo dovedeno je u pitanje i dugo je razmišljao što učiniti.

Točan, kao i uvijek, krenuo je prema sali za sastanke, no predomislio se i vratio nazad u svoj ured. Nije se osjećao ugodno… kao da nije bio dovoljno spreman za ovaj sastanak. Rijetko se nalazio u situaciji da nema precizno rješenje i da nije siguran u ishod. Ipak, uspio se sabrati i krenuo.

U sali se osjećala napeta atmosfera i nitko s ni kim nije pričao. Svi su bili zauzeti svojim mobilnim telefonima i čekali da sastanak što prije završi. Nitko nije ni primjetio da Tomislav kasni. 

“Dobar dan svima. Na samom početku naglašavam da ovog puta nećemo pričati o prodajnim rezultatima, već o nama. Stoga želim čuti od svakog čime je nezadovoljan i što mu smeta u našem poslovnom okruženju. Poslije toliko godina zajedničkog rada, vjerujem da imamo poverenje jedni u druge i dovoljnu slobodu da kažemo ono što mislimo. Sastanak će trajati onoliko koliko bude potrebno da dođemo do rješenja ove situacije koja nas sve uznemirava”, rekao je Tomislav i pognute glave čekao da netko progovori.

Predragu se ova tišina činila kao vječnost i nije podnosio da se ništa ne događa. Duboko je uzdahuo i rekao: “Hvala Tomislave. Ja ću biti kratak i konkretan, kao i obično. Vremena su teška i borimo se svi, no nitko ne razumije pod kakvim je pritiskom prodaja i koju energiju ulažemo u posao. Lako je ostalima negodovati i žaliti se, no pravo stanje stvari znam samo ja. Ipak sam ja dugo u ovom poslu, znam stanje na tržištu i …” 

“Predraže, možemo li se držati teme, a to je naša komunikacija, a ne tvoj posao.”, rekla je Persida, prilično ironično što je Predraga šokiralo. Ne može netko njega prekidati u pola rečenice i reći mu da se drži teme. 

“Možemo, Persida, možemo, pa ću sada reći što vam svima zamjeram. Zamjeram što ste spori, što samo sjedite i čekate da vam drugi riješi probleme. Evo i sad, svi šutite dok netko prvi ne progovori. Da budem iskren, imam važan sastanak s klijentom i baš bi mi značilo da ubrzamo sve ovo!”

“U redu, Predraže, samo zbog tebe ćemo odraditi ovo na brz i efikasan način. Ja zamjeram tebi što ne vidiš dalje od svog nosa i što misliš da se cijeli svijet treba tebi podrediti. Tomislav je direktor i on će odrediti koliko će trajati ovaj sastanak, a ne ti. Što se tvog posla tiče, svaka ti čast, zaista se trudiš, no zato i imaš bonuse i visoku plaću u odnosu na sve nas, pa se ja na tvom mjestu i ne bih previše žalila. Baš me zanima što bi radio na mom mjestu, da svaki dan moraš podnositi izvještaje ne samo direktoru, nego i državi. Eh, tu bih te htjela vidjeti!”, bila je neumoljiva Persida.

“Drage kolege, idemo razgovarati civilizirano i biti otvoreni za različita mišljenja. Ipak smo zreli i dovoljno obrazovani”, pokušavala je Helena smiri tenziju. 

“Dajte, Helena, možemo li jednom bez tih diplomatskih izjava koje ništa ne znače. Vi ste zaduženi za zaposlene i djelomično je sve ovo vaša krivica. Što ste napravili po pitanju ove necivilizirane komunikacije? Očigledno ništa.”, Predrag je bio grub, a Helena zbunjena i razočarana. U trenutku se zapitala je li on u pravu i kolika je njena odgovornost za sve ovo. Nije ništa rekla, plašila se svoje reakcije. 

“Ma, Predraže, budite malo nježniji prema Heleni. Trudi se oko nas, zahvaljujući njoj smo dobili puno i zadovoljstvo zaposlenih je sve više u porastu. Nemojte biti toliko oštri.”, Roberto je stao u obranu Helene. “Znate onu staru narodnu…”

“Roberto, ostavite se fora i fraza, nismo u kafiću. Pokušavate unijeti malo vedrine u ovaj razgovor, no nikome nije do smijeha. Saberite se… Ako možete.”, odlučna je bila Persida u namjeri da ovaj sastanak ima smisla. Roberto je presiječe pogledom punog bijesa. “Persida, uz dužno poštovanje prema vašim godinama, neću reći ništa ružno, no mislim da nema potrebe da mi se tako obraćate, kao da sam balavac i neznalica. Pokušavam opustiti atmosferu koju ste zakuhali vi i Predrag i sad svi mi ispaštamo. Nije ni čudo što smo ovdje gdje jesmo.”

“A gdje smo?”, progovori končano Tomislav. “Pogledajte ovaj razgovor, sjedimo ovdje već neko vrijeme, a vi se prepucavate kao u vrtiću. Ništa niste konstruktivno rekli, a još manje dali neki konkretan odgovor na moje pitanje – čime ste nezadovoljni?! Znači li ovo da ću morati razgovarati sa svakim posebno? Vjerujte mi, ako se to dogodi, to će biti jako neugodno za sve, jer ću u tom slučaju i ja vama reći što vam zamjeram. Znate dobro da vam govorim što je dobro i što nije, no ovog puta neću biti tako fin.”

Kao i obično, kad Tomislav pokaže svoj pravi autoritet, atmosfera se malo smiri i nastane pauza u žučnoj raspravi. Da je netko snimao ovaj sastanak, mogao bi vidjeti pravi primjer kako NE komunicirati na poslu – svi govore u glas, skreće se s teme sastanaka, međusobno nepoštovanje i nitko nije izdvojio primjer konkretnog ponašanja koje uzrokuje konflikt. Jedino čega su svjesni je da su različiti i to je sve.

“I kako ovo ne vodi nigdje i ničemu, morati ću završiti ovo i donijeti odluku. 

Helena, molim vas da kao osoba zadužena za ljudske resurse, zaposlenike i njihov razvoj, te kao netko tko se razumije u načine komunikacije, organizirate obuku koja će nam pomoći riješiti jednom zauvijek ove konfliktne situacije. Dakle, nije ovdje riječ o zloj namjeri, nego o nerazumijevanju. 

Predraže, kao netko tko se svakodnevno susreće s različitim klijentima, molim vas da Heleni pomognete oko ovoga tako što ćete joj reći na koje prigovore najčešće nailazite i što bi vam pomoglo da ih efikasnije riješite.

Persida, vi s vaše strane, odredite budžet koji će pokriti troškove ove dodatne edukacije i ukoliko je potrebno, nađite dodatna sredstva.

I na kraju, Roberto, i vi imate puno kontakata pa se raspitajte kod drugih koje obuke su prošli i kakvi su dojmovi. I ako možete, vidite postoji li nešto novo i interaktivno, da nije samo teorija.

Da sumiram: potrebna nam je obuka/edukacija na kojoj bismo naučili kako međusobno razgovarati bez svađa i konflikta, odnosno da naučimo kako se bolje razumijeti. Vrlo jednostavno.

“Tomislave, imate li neki zadatak za mene?”, gotovo nečujno obratio se Ivan. 

“Imam, Ivane! Ti ćeš biti zadužen da mi na jednom papiru napišeš za koju obuku ste se odlučili i to tako da zadovolji sve navedene kriterije koje sam svakom pojedinačno naveo.”

Tomislav je ustao, pozdravio sve i izašao. Ovog puta malo bolje volje.

“Dosta smo se igrali vrtića. Vrijeme je da odrastemo. Svi!”

…

Šale više nema. Sada se okrećemo rješenju. Što mislite da bi pomoglo ovom timu da se ponovno čuju i razumiju?

Već sljedeći utorak znati ćemo odgovor na to pitanje.