Bliži se kraj mjeseca, a to je period sumiranja i planiranja nadolazećeg mjeseca.

Svi odjeli maksimalno su angažirani oko izvještavanja, no knjigovodstvo ima nešto zahtjevnije obaveze i pritisak je za nijansu veći.

Persida radi na poziciji knjigovođe skoro od početka osnivanja tvrtke. Vrlo dobro je znala da je Tomislav pošten i vrijedan čovjek i da zbog toga s njim nikada neće imati problema s kojima se ranije susretala u svom poslu. Zbog znanja i iskustva koje je imala, svi su cijenili njeno mišljenje i kad god bi zapelo po pitanju financija, njoj bi se prvoj obratili. Persidi je iznimno važno da sve bude cakum-pakum i inzistirala je da i drugi poštuju tu radnu etiku: predaju dokumentaciju na vrijeme i ne rade ništa što bi ugrozilo status tvrtke. A obzirom da je ona dio tvrtke, to znači da ni njen integritet ne smije biti doveden u pitanje. Nikada nije zloupotrijebila svoj položaj zbog osobne koristi i izbjegavala je ljudi koji se tako ponašaju. Vrijedan rad, poštenje i znanje, ono je što najviše cijeni kod drugih.

Persida je voljela raditi s Ivanom. Bio joj je malo čudan lik jer nije puno pričao, no kada bi ga pitala za neko tehničko rješenje Ivan bi joj odmah dao prijedlog. To Ivanu nije teško padalo jer je volio istraživati i pronalaziti izlaz i rješenja iz teških situacija. Bio je kao mala enciklopedija, znao je od svega po nešto: od povijesti, preko muzike, biografije slavnih ličnosti do politike i filozofije. Većini je bilo čudno ako nije imao slušalice na ušima i ako nije sjedio za računalom. Na njegovom stolu uvijek je bilo lego kocki koje je slagao u pauzi između programiranja i sređivanja hardvera. Iako skroman po pitanju stvari koje zanimaju mlađe generacije, Ivanu je bilo najvažnije da ima najnovije gadgete i da ulaže u znanje iz suvremenih tehnologija. Sve u svemu, Ivan je bio čovjek na kojeg se možeš osloniti i koji nije puno zapitkivao. A to što je bio nenametljiv, nikome nije smetalo.

Persida i Ivan radili su na pojednostavljivanju izvještaja i boljoj automatizaciji prikupljanja podataka. Znali su na koji način funkcionira svaki odjel i koje analize su im potrebne. Oboje su bili samostalni u radu – Persida je znala zakon i red, a Ivan je znao napraviti sve što se tiče softvera.

Razgovori na temu unaprijeđenja izvještavanja traju mjesecima i relativno sporo. Persidi je bilo važno upoznati se sa svim procesima, odnosno na koji način radi svaki odjel, a to je oduzimalo vrijeme ne samo njoj, nego i ostalima. Iako je bio dogovor da se tjedno odvoji par sati za tu temu, često se to nije dogodilo iz opravdanih razloga, što je Persidu ponekad izbacivalo iz takta. A tada nije baš ugodna za razgovor i kolege su je izbjegavale.

“Kao da je volim razmišljati što će i kako će se raditi. Odvajam i ja svoje vrijeme za ovo, a kad mi netko kaže da je zauzet, dođe mi da se okrenem i odem. Još mi je strašnije kad mi sole pamet i kažu kako bih trebala obraditi podatke. Meni, koja radim ovaj posao tolike godine i nikad nisam imala niti jedan propust!”, mrmljala je Persida sebi u bradu, uznemirena jer ne može završiti svoj dio posla. S druge strane bila je u brizi jer će drugi reći da je njena odgovornost što se s projektom toliko odugovlači. 

S tim razmišljanjem otišla je do Ivana, da vidi gdje je stigao sa svojim dijelom i mogu li barem nešto prezentirati kolegama. Ivan je sjedio u svojoj uobičajenoj pozi, utonuo u stolicu sa slušalicama iz kojih je treštala muzika i tipkao vrlo žustro po tipkovnici. Misleći da radi nešto za projekat, Persida mu se obratila sa smješkom, no brzo je shvatila da Ivan radi nešto sasvim drugo.

“Oprosti, a što ti to radiš?”, obrati mu se glasom kao da je vidjela duha. 

“Pokušavam završiti Predragu neku automatizaciju podataka za prezentaciju, zamolio me da mu to napravim… Ima važan sastanaka sa… ma, zaboravio sam s kime.”, reče Ivan tako lako, kao da ga ne čekaju druge obaveze.

“Ivane! Zar si i ti kao ostali? Imali smo dogovor da radiš projekat, a ne da se baviš tuđim prezentacijama koje nisu ni hitne ni bitne. Što si do sada uopće napravio s našim poslom?”

“Nisam radio ništa od prošlog puta, čekao sam da mi kažeš što dalje. Ono što smo se ranije dogovorili napravio sam. Kako ništa dalje nisi rekla, iskoristio sam prazan hod da pomognem Predragu. Je li to problem?”, pomalo stidljivo i bojažljivo Ivan je pogledao Persidu i blago se zacrvenio.

“Problem je, Ivane. Mislila sam da znaš što trebaš raditi i da nema potrebe da još i tebi sve objašnjavam! Kako je moguće da svaki put zbog nekog drugog upadnem u nevolju i budem meta kritike. Što sad da kažem Tomislavu? Sastanak počinje za pola sata, a ja nemam odgovore na pitanja. Evo, ti mi reci kad si toliko pametan, a ja skroz luda? Zašto me nisi pozvao da pitaš što dalje?”, orilo se iz Ivanovog ureda. 

Ivan je šutio i tiho rekao: “Nisam ti htio smetati.“ To je još više razbjesnilo Persidu koja je izletjela iz ureda zalupivši vratima i trčećim korakom otišla. 

Pola sata brzo prođe kad je čovjek obuzet svojim emocijama i mislima. Persida i Ivan sjedili su jedno pored drugog u sali za sastanke, no kao da je zid bio između njih. Iako je bio ponedjeljak, ostatak ekipe ulazio je dobro raspoložen. Ovog puta svi su stigli točno u 9 sati i Tomislav je krenuo s pitanjima.

“Kao i obično, imamo malo vremena, pa bih zamolio Persidu da nam kaže kada možemo očekivati kraj projekta i konačnu implementaciju softvera?

Crvena u licu i drhtavim glasom, Persida je jedva izgovorila da nema preciznu informaciju jer je došlo do nesporazuma između nje i Ivana i da će se projekat odužiti. Na ivici plača, pokušala je objasniti da se ona svojski trudila i uložila svoje slobodno vrijeme i dodatni trud i da se osjeća loše jer smatra da je nitko ne poštuje. Krivnju je prebacivala na sve ostale kolege, posebno Ivana koji je sjedio nijem i spuštenog pogleda, želeći da sve ovo što prije završi…

Dok su svi tiho uzdisali, Tomislav je zapisivao nešto na papiru i smirenim se tonom obratio svima. 

“Nisam siguran da bi moja kritika išta promijenila. Persida, siguran sam da ovaj propust nije napravljen iz loše namjere i znam da ćete se potruditi i da će projekt biti završen u najskorije vrijeme. Ivane, ti si važan dio ove priče i tvoje znanje nam je prijeko potrebno, s toga sve što nije hitno nemoj preuzimati, nego se maksimalno posveti ovome. 

Znate, ja kad sam osnovao ovu tvrtku nisam zamišljao da ću morati biti inspektor, roditelj ili učitelj ljudima koji su završili visoke škole i koji znaju ili bi trebali znati raditi. Imam puno povjerenje u vas i gotovo nikada nisam morao intervenirati. No, ovo što se u posljednje vrijeme događa ozbiljno me navodi na razmišljanje gdje griješimo i zašto svako malo imamo neke nesporazume zbog kojih ne možemo napraviti ono što nam je zadato. Jednog dana ću doći na posao i neću naći nikog u sali, jer ćete ili svi zaboraviti da je ponedeljak i da trebate biti na poslu ili ćete se posvađati svi međusobno! Vrijeme je da se saberemo i vidimo kako ćemo dalje.”

Tomislav je pokupio svoje papire i razočaran napustio salu. Pognute glave i spuštenih ramena, već je utonuo u razmišljanje i ništa ga više nije zanimalo. Neugodnu tišinu koja je preplavila salu prekinulo je jedva čujno pitanje: “Ljudi, što ćemo napraviti?”

Iznenađeni pogledi bili su upereni u Ivana, posljednju osobu za koju bi pomislili da bi to izgovorila…

…

Sigurno ste i sami upoznati s ovakvim situacijama unutar tvrtke… Što se događa? Koje rješenje biste vi ponudili?

S nestrpljenjem očekujemo utorak da vidimo u kojem smjeru ide tim.

Budite s nama.