“Svakog ponedjeljka ista priča – promjene i novi zadaci. Kad bi barem jedan sastanak protekao u priči bez novih ideja”, pomislila je u sebi Helena dok se užurbano vraćala sa sastanka u svoj ured. Dobila je zadatak da zaposli još komercijalista, što joj i ne bi bio težak zadatak da ne mora surađivati s Predragom, kojeg je izbegavala koliko god je mogla. 

Voljela je svoj posao jer joj je donosio osjećaj pripadnosti timu, no ovog puta nije baš imala volje za radom. Najradije bi otišla kući, gledala neki film i opustila se uz šalicu čaja. Više je bila opterećena što će reći Predrag, uvaženi poznavaoc svog posla, nego što je bila fokusirana na cilj koji joj je postavljen.

– Bok, imaš li 10 minuta da se dogovorimo oko novih kandidata? Voljela bih s tobom proći kriterije za odabir kako bismo izabrali najbolje.

– Nemam sad vremena, no dođi za pola sata – odgovori joj Predrag i prekine vezu.

Helena je uzdahnula i spustila slušalicu, uvjerena u to da je Predrag ne podnosi. Sad joj se tek pio onaj čaj u svoja četiri zida.

“Nevjerojatno! Sve mene čeka! Nisu u stanju ništa napraviti bez mene, a ja se raspadam od posla: zovem klijente, radim izvještaje, zbrajam, oduzimam, idem na teren! Sve ja radim. A oni? Sjede u svojim uredima, gledaju u monitor i čekaju plaću koju im ja zaradim!”, kipilo je iz Predragove glave.

Predrag je bio svjestan svojih kvaliteta i znao je to dobro iskoristiti. To se prije svega vidi po bonusima koje skoro svakog mjeseca dobiva. Koliko god mu je bilo teško, volio je svoj posao jer mu je pružao ono što mu je bilo najvažnije – slavu. Kad prođe hodnikom, ljudi ga srdačno pozdravljaju, dive se njegovim rezultatima, oduševljavaju skupim odjelima.

Hodao je uspravne glave, ravnih leđa, s osmijehom na licu, što je ponekad izgledalo kao da je na crvenom tepihu. Njegova odlučnost, dosljednost, uvjerljivost i samopouzdanje isijavali su iz njega i teško je to moglo ostati neprimjećeno.

Obzirom da je završio svoje obaveze i uspješno zakazao više sastanaka kojim je ispunio cijeli tjedan, pogledao se u ogledalo, popravio ovratnik besprijekorno ispeglane košulje i nestrpljivo čekao Helenu. Bila je točna, jer osim što je poštovala tuđe vrijeme, nije htjela stvoriti dodatne tenzije.

– Hajde brzo da prođemo što sve treba, jer moram ići. Uvjerio sam g.Marušića da nam ubrza izdavanje novog proizvoda. Pregovori su bili baš naporni, no uspio sam – hvalio se Predrag.

– Bravo, pa to je sjajna vijest. Nisam ni sumnjala u tebe –  iskreno se obradovala Helena. Dakle, tražimo troje novih komercijalista koji bi radili s tobom, tj. ti bi im bio mentor dok ne budu sigurni i dok ne nauče posao. Što se tiče opisa posla, radili bi isto što i ti, pod istim uvjetima uz standardnu početnu plaću… 

– Helena, uz dužno poštovanje, oni ne mogu raditi isto što i ja, a posebno ne pod istim uvjetima! – prekinuo ju je Predrag vidno uzrujan. – Došla si kod mene po nekakav savjet i pomoć, a uspjela si poniziti i umanjiti moj posao. Znaš li ti koliko je ovo stresno i naporno? Svaki dan moram okretati telefonske brojeve, zakazivati sastanke, provoditi vrijeme na terenu, kako bi zaradio više novca svima nama, a vi mi svi ovako vraćate! Tamo neki neiskusni komercijalist da radi pod istim uvjetima!

– Predraže, nisam te imala namjeru uvrijediti, no pravila su takva. Dugo radiš samostalno i razumijem da je sve ovo novo za tebe, no potrebno mi je tvoje mišljenje. Želim da izaberemo najbolje ljude, koji bi ostvarivali targete i koji bi radili s tobom u timu – pokušala je Helena svojim milim glasom punim empatije smiriti strasti. – Ukoliko ne želiš nekoga tko je manje iskusan od tebe, znači li to da trebamo tražiti nekog tvog kalibra? Onda i sam znaš što to znači: ista plaća i isti obim posla.

Predrag je jedva uspio sakriti iznenađenje tog udarca na njegovo samopouzdanje, jer u tom slučaju više ne bi bio glavni glumac. Razumio je potrebu tvrtke da mora povećati prodaju i znao je da bi svaka pomoć dobro došla, no teško se odricao statusa kojeg je uživao –  da je jedan-jedini.

– Ovdje nismo bitni nas dvoje, nego ono što je dobro za tvrtku. Mislim da je bolje da se nas dvoje dogovorimo, nego da opterećujemo Tomislava s ovim. Ovo što radimo je naš posao i moramo riješiti ovo sami. Ja imam dva kandidata koji su obrazovani, odgovorni i simpatični. Mislim da bi se jako lijepo uklopili.

– A iskustvo? Mene ne zanima jesu li simpatični, nego mogu li raditi puno. Mogu li u autu sjediti po 8h i dolaziti kući kad se drugi spremaju izaći u život? Helena, ti si iznimno draga i divna mlada dama, no stvari promatraš kroz ružičaste naočale. Ovaj posao nije cvijeće i proljeće, nego trnje! 

Helenu je ovo pogodilo. “On misli da ja ne znam svoj posao. Sebični egotrip koji samo gleda da njemu bude lijepo i da bude superstar. Kao da drugi poslovi nisu stresni, važni i naporni. Samo je njegov ravan radu u rudniku. Zašto sam ga uopće i pitala za mišljenje…?”

– U redu, onda ću pozvati pet kandidata, pa ti sam odluči tko bi bio najbolji za ovaj posao – rekla je odlučno i krenula iz ureda. – Javiti ću ti u koje vrijeme sam zakazala intervjue – zalupila je vratima skoro uplakana jer ju je Predrag povrijedio svojim netaktičnim i predirektnim razgovorom. Uvijek puna razumijevanja za druge, suzdržana i ljubazna nije mogla prihvatiti da je netko tako… uvredljiv.

Predrag je ostao sjediti za svojim stolom spremajući telefon i notes za sastanak s g.Marušićem. “I poslije ispada da je moj posao lak, a još se moram i ovim baviti. Kažem ja, propali bi bez mene…”

…

Znate li koje ličnosti su dominantne u ovom dijalogu? Svakako ostanite s nama jer situacija se vidno zahuktava.